Nedugo nakon otkrića duvana, on postaje primarni produkt kolonizovane Severne Amerike. Pošto su lokalni Indijanci brzo iskorenjeni, uzgoj duvana je bio glavni razlog dovodjenja afričkih robova u Ameriku. Duvan su u Evropu prvi doneli Španci i Portugalci 1518. godine. Najveće zasluge za njegovo širenje po Evropi ima francuski diplomata na portugalskom dvoru, Žan Nikot, po kome potiče i naziv glavnog sastojka duvana – nikotin, odnosno latinskog naziva duvana, Nicotiana tabacum.

Duvan počinje da se gaji u Evropi 100 godina kasnije, od 1592. godine. U početku se duvan u Evropi nije koristio za pušenje, već kao dekorativna i lekovita biljka. Verovalo se da je duvan lekovit i smatralo se da umanjuje tegobe reumatizma, glavobolje, zubobolje i probleme sa očima.

Upotreba burmuta predstavlja prelazni oblik između upotrebe duvana kao medikamenta i kao sredstva za uživanje. Kao sredstvo uživanja prvo su se pojavile cigare, zatim se konzumirao duvan u luli, a na kraju cigarete sa papirnim omotom (1739).

Nedugo posle početka upotrebe duvana kao sredstva za uživanje počele su i rasprave o njegovoj štetnosti. Prva zabeležena polemika o štetnosti duvana bila je 1604. godine u Engleskoj. Tadašnja medicina je uspela da ubedi kralja da je „duvan štetan za čula vida i mirisa, da uništava mozak i pluća i da čovek može da pocrni od konzumiranja duvana“. Od tada, Engleska je propisala nove direktive po kojima se uvodi veća tarifa na svaki kilogram duvana uvezen u Englesku.

Za vreme jednog od francuskih kraljeva iz dinastije Luj, za pušenje se dobijala smrtna kazna. Međutim, ni to nije pomoglo da se iskoreni pušenje u Francuskoj.

Što se tiče našeg podneblja, duvan su na Balkansko poluostrvo doneli Turci početkom XVII veka. Fabrička prerada duvana u Srbiji počela je u drugoj polovini XIX veka.